Piz Badile 3308m, “Cassin” 800m, TD, 6+, 11h.

Piz Badile 3308m, “Cassin” 800m, TD, 6+, 11h.

Alpi 24.09-01.10.2026.god.

„Četvrti problem Alpa“ Sjeveroistočna stijena Piz Badile (3308 m).

Alpskim stilom, Cassinovim smjerom – 800 m, TD, 6+, 11 h.

Naveza: Dejan i Rajko Popović

Koliko je ovaj smjer tehnički zahtjevan najbolje govori njegova istorija.

Prvi uspon izveden je od 14. do 16. jula 1937. U njemu su učestvovali:

Riccardo Cassin

Vittorio Ratti

Gino (Luigi) Esposito

Mario Molteni

Giuseppe Valsecchi

Dvije naveze su se spojile tokom uspona i zajedno nastavile prema vrhu.

Penjanje je trajalo tri dana i odvijalo se u veoma teškim vremenskim uslovima. Stijena je ogromna, strma i tehnički zahtjevna, a tadašnja oprema bila je mnogo primitivnija u odnosu na današnju. Prvobitna linija uspona danas je poznata kao Via Cassin.

Posebno je dramatičan bio završetak. Nakon što su 16. jula stigli na vrh, vrijeme se pogoršalo i počeo je težak silazak. Mario Molteni je preminuo od iscrpljenosti i izloženosti hladnoći, dok je Giuseppe Valsecchi stradao tokom silaska južnim grebenom, neposredno prije dolaska do skloništa.

Zbog toga je uspon istovremeno ostao zapamćen kao veliki alpinistički uspjeh i jedna od najtragičnijih epizoda alpinističke istorije.

Cassinova ruta postala je jedna od klasičnih velikih alpskih stijenskih ruta.

Jedino Ime Riccarda Cassina se spominje dva put u posljednjih 6 alpskih problema. U sjevernoj stijeni Grand Jorassesa i u stijeni Piz Badile. To je i pokazatelj o kakvom penjaču je riječ.

Penjući ovu stijenu, i sami smo se uvjerili u njenu tehničku zahtjevnost. S punim pravom nosi epitet „četvrtog problema Alpa“.

Nakon sjevernih stijena Eigera i Grand Jorassesa, koje smo popeli tokom prethodne dvije godine, i Piz Badile svrstavamo među naše najveće uspjehe u alpinizmu – ali i među najveće uspjehe crnogorskog alpinizma.

Nije baš jednostavno održati penjački kontinuitet između komercijalnih aktivnosti tokom ljeta, kada su kanjoning, visinski radovi, ferate i druge aktivnosti veoma česti, i još nekih privatnih obaveza.

Ne želeći da zanemarim alpinizam, koji nas u svakom pogledu pokreće na bolje i iz kojeg upravo crpimo energiju, entuzijazam i ambiciju, a prije svega iz kojeg je proisteklo sve ono najbolje što nam se dešavalo tokom protekle decenije, uvijek moramo pronaći vremena za alpinizam.

Tako smo tokom proteklog mjeseca uspjeli da uklopimo tri alpinističke akcije na Durmitoru i Prokletijama i popnemo tri prvenstvena smjera. Bile su to svojevrsne uvodne pripreme za ono što nas čeka – sjeveroistočna stijena Piz Badile.

Ideja da penjemo upravo tu stijenu sinula mi je kao logičan slijed nakon dva posljednja ozbiljna alpska poduhvata u sjevernim stijenama Grand Jorassesa i Eigera, koja smo ostvarili u protekle dvije godine. Želio sam da i 2026. godinu obilježimo jednim ozbiljnim penjanjem u Alpima.

Zašto sam izabrao baš ovaj termin za penjanje sjeveroistočne stijene Piz Badile?

Zato što se, između ostalog, vodim dugoročnim vremenskim prognozama i iskustvima iz prethodnih godina. Primijetio sam da se u istom periodu godine često ponavljaju slične vremenske prilike.

Vođeni iskustvom iz 2023. godine, kada smo bili na Weisshornu upravo u posljednjoj dekadi septembra, znali smo koliko ovaj termin može biti dobar. Tada nas je dočekalo savršeno vrijeme – sunčano, bez vjetra i sa prilično visokom temperaturom vazduha za to doba godine.

Od vremenskih prognoza najviše pratim Swiss Meteo i do sada se pokazala veoma pouzdanom.

Još jedan razlog za izbor ovog termina jeste i saobraćaj. Tokom jula i avgusta gužve su velike, posebno na pravcima kojima prolazimo, pa je kraj septembra mnogo prihvatljiviji za ovakvo putovanje.

Na ovom putovanju sa nama ide i Marija, Dejanova supruga, a moja snaha. Da nam pravi društvo tokom puta, ali i da bude logistička podrška tokom boravka u Italiji i Švajcarskoj.

Prvog dana krećemo automobilom sa Cetinja. Pada jaka kiša, nakon dužeg sušnog perioda. Sporo napredujemo preko Boke, našim „džadama“, koje su, čini mi se, ostale u istom gabaritu kakve nam ih je Tito ostavio.

Dobrih pet-šest sati „kasamo“ do Pelješkog mosta, a onda se putovanje konačno malo opušta. Nastavljamo dalje prema Italiji, relaksiranije i bez većih zadržavanja.

Od samog početka me brine što osjećam simptome prehlade. Noć prije puta popio sam Fervex, uzeo neke vitamine, a tokom vožnje pijem cijeđene sokove, pokušavajući da zaustavim simptome koji najavljuju prehladu.

Na pola puta između Trsta i Venecije odsijedamo u nekom hotelu.

Sjutradan nastavljamo prema sjeveru Italije, duž jezera Komo, prema gradiću Chiavenna, gdje smo bukirali smještaj.

Tokom vožnje smjenjujemo se Deša i ja za volanom, što mi mnogo znači. Tako mogu da odmorim i stignem tamo u što boljem stanju, jer nas tek čeka ono zbog čega smo i krenuli na ovaj put.

Dolaskom u gradić Chiavenna oduševljavamo se već na prvi pogled samim mjestom, a ubrzo potom i smještajem koji se nalazi u samom centru grada, odmah nakon prolaska kroz svojevrsnu trijumfalnu kapiju.

Kaldrmisane ulice vode nas između starih kuća i zgrada slične arhitekture, karakteristične za ovaj dio Italije i alpski prostor. To su uglavnom objekti na dva ili tri sprata, sa dugim balkonima i drvenim konstrukcijama koje nose debele čamove grede, često ukrašene rezbarenim detaljima na krajevima. Krovovi su pokriveni karakterističnim granitnim pločama, dok prozore krase zelene škure, prepoznatljive za italijansku arhitekturu.

Kroz sam gradić protiče brza planinska rijeka, koja je svoje duboko korito izdubila u granitu i tako presjekla mjesto na dvije strane. Obale povezuju stari kameni lučni mostovi, a sve zajedno ostavlja snažan utisak i daje Chiavenni poseban šarm, onaj pravi osjećaj malog italijanskog gradića podno Alpa.

Ulaz u objekat u kojem smo smješteni, sa glavne ulice, djeluje gotovo kao ulaz u muzej, spoj starog i savremenog na jednom mjestu. Ulazna vrata iz kaldrmisane ulice vode u stari objekat, a zaključavaju se pomoću šifre. Sama vrata, izrađena od čamovine, stara su gotovo stotinu godina.

Prolaz kroz hodnik, natkriven visokim voltovima, vodi do vrata apartmana. Prva, spoljašnja vrata, izrađena su od stakla i kovanog gvožđa, dok su druga stara, reparirana, dvokrilna vrata od čamovine, takođe stara preko 70 godina.

I sam apartman je spoj starog i modernog. Tavanica sa voltovima, svedena prema centru, dominira prostorom svojim neobičnim oblicima, dok su enterijer i komfor uređeni u prefinjenom italijanskom skladu.

Imamo i svoju avliju, sa lijepo uređenom baštom koja gleda pravo na rijeku. Ma, savršeno!

A ono što sam posebno priželjkivao jeste izlazak iz apartmana pravo u centar, udaljen svega pedesetak metara. Malo mjesto, uglavnom ispunjeno mještanima, bez velike gužve turista, upravo ono što volim.

Ta atmosfera se najbolje osjeti u bašti restorana Bolcino, u kojoj smo najčešće izlazili. Bašta zna biti puna, sa više od petnaest stolova, a muzike nema. Na sredini je fontana, Ipak, ono što me je posebno oduševilo jeste tišina. Svi gosti razgovaraju toliko tiho da gotovo ne možete čuti ni one za susjednim stolom. Takva atmosfera mi je bila posebno prijatna.

Ljubaznost konobarica nije samo formalni osmijeh, već iskrena srdačnost i pažnja koja se zaista osjeti.

Naravno, Italija nije svuda ista. U centralnim i južnim krajevima temperament je drugačiji. Ovdje, u ovom alpskom dijelu Italije, osjeća se snažan uticaj Švajcarske i uopšte kultura karakteristična za alpske krajeve.. mirnija, odmjerenija i nenametljiva.

O hrani i piću ne treba trošiti mnogo riječi. I jedno i drugo je bilo odlično, a posebno nas je iznenadila pristupačnost cijena. Kafa, recimo, 1,30 €, pizza oko 10 € – i to kakvog kvaliteta!

Kad to uporedimo sa cijenama kod nas na Balkanu, gdje kafa često košta 2–3 €, a pizza 10–22 €, razlika je zaista primjetna.

Uživamo u svemu što nas ovdje okružuje, u: kamenu, drvetu, rijeci, starim mostovima, arhitekturi, hrani, miru i toj posebnoj atmosferi malog alpskog italijanskog gradića.

Chiavenna nas je jednostavno osvojila.

Noć pred polazak ponovo pijem prašak protiv gripa i virusa, vitamine, sve samo da me ne spuca prehlada.

Sjutra ujutro budim se odmoran, bez ikakvih simptoma. Vremenski uslovi su idealni.

Poslije doručka odlazimo do auta po opremu. Dok pakujemo ruksake, šalim se – Ricardo, nećeš mi zamjeriti ovaj put što neću penjati bez kacige, kao u sjevernoj stijeni Žorasa, kad sam je zaboravio u gepeku auta. Tako sam bio ravnopravan sa tobom kad si 1937. godine, takođe bez kacige, penjao stijenu.

Marija nas prati do obližnje autobuske stanice.

Iz Chiavenne se autobusom vozimo petnaestak kilometara, do švajcarskog sela Bondo. Odavde počinje naš uspon prema sjeveroistočnoj stijeni Piz Badile.

Na sebi imamo po 22 kilograma težine. U toj težini spadaju: pojasevi sa svom alpinističkom opremom, užad, hrana, po četiri litra vode, garderoba, vreće za spavanje, podloške, GoPro kamere, prva pomoć, čeone lampe, radio-stanice, kacige…

Sa 870 metara nadmorske visine krećemo uređenom planinarskom stazom kroz četinarsku šumu, prema domu na oko 1900 metara.

Planinarski domovi u ovom periodu godine su zatvoreni. Ipak, u Švajcarskoj tokom zime gotovo uvijek ostave otključano neko manje sklonište, ili jednu prostoriju većeg doma. To je nešto što mi se posebno dopada.

Mi, međutim, imamo opremu za bivakovanje na otvorenom, čak i u slučaju snijega, tako da ne planiramo da spavamo ni u domu ni u skloništu.

Meni lično ionako nikako ne prija spavanje u punom planinarskom domu. Tokom sna ne podnosim buku i razgovor, a to je u takvim situacijama gotovo neizbježno.

Uređenom i obezbijeđenom, mjestimično veoma eksponiranom stazom, sve smo bliži domu. Prelazimo izuzetno lijep, atraktivan i pouzdan viseći pješački most, kojim se prelazi sliv glečera prema Bondu.

Baš tim slivom je 2017. godine prošla velika prirodna nepogoda. Odvojilo se oko tri miliona kubnih metara granita, blata, leda i kamenja, koji su se sručili kroz usjek prema selu. Pri tome je pričinjena ogromna materijalna šteta, a stradalo je i osam planinara.

Nastavljamo stazom i sve više primjećujemo koliko Švajcarci vode računa o bezbjednosti planinarskih puteva. Na strmijim djelovima prave stepenice od debala i greda, a na izloženim mjestima postavljaju sajle i gelendere.

Nakon oko 1200 metara savladane visinske razlike stižemo do doma Sasc Furä, na 1907 metara.

Kao i većina planinarskih domova, i ovaj je smješten na bezbjednoj poziciji, uprkos veoma eksponiranom terenu koji ga okružuje. Dom je u savršenom stanju. Sve je na svom mjestu, a prostor oko njega uredan. Zatvoren je. Ipak, idem da provjerim koji su dio ostavili otvorenim tokom zime.

Glavni objekat je zaključan sa svih strana. Ali odmah ispred njega nalazi se mala kamena kućica, predviđena upravo kao sklonište tokom vansezone, i ona je otključana.

Unutra je sve uredno raspoređeno, sa lijeve strane mala peć na drva, a pored nje drva složena u posebnoj polici. Tu su kreveti na sprat, sve je čisto. U posudama od prohroma nalaze se sokovi i pivo. Cijena je pet franaka po komadu.

Uzimamo dva soka i ostavljamo deset franaka u sanduče. Ovakav način organizacije me oduševljava.

Ručamo nešto od hrane koju smo ponijeli, kako bismo ujedno malo rasteretili ruksake. Odmaramo sat vremena ispred doma, a zatim nastavljamo stazom prema stijeni.

Volio bih da sjutra u stijeni bude još neka naveza sa nama. To mnogo znači za psihu. Kada još neko penje, nisi sam u tom hladnom zidu. Osim toga, druge naveze mogu biti veoma korisne i za orijentaciju u smjeru.

Imamo dobre skice i nadamo se da ćemo pomoću njih dobro pratiti pravac.

Izlaskom iz šumovitog dijela, iznad 2000 metara, prelazimo u kameniti predio prošaran manjim travnatim površinama. Počinjemo da osmatramo gdje bismo mogli da bivakujemo.

Na oko 2300 metara, dovoljno udaljeni od stijene zbog bezbjednosti, odlučujemo se za jednu poziciju.

Obasjani suncem, sjedimo u šortsevima i majicama.

Već smo se navikli na onu blažu vrstu treme — iščekivanje, neizvjesnost i razmišljanje o onome što nas sjutra čeka, dok treba provesti noć ispod stijene u koju ćemo ujutro krenuti.

Pripremamo se za spavanje što ranije. Vreće koje smo ponijeli predviđene su za zimu. Međutim, kada oko 18:30 pokušavamo da zaspimo, shvatamo da su za ove uslove previše tople. Sunce je već zašlo iza planinskog masiva i temperatura je počela da pada, ali nama je i dalje vruće. Skidam garderobu sa sebe, ali ni tada ne uspijevam da zaspim. Deša je već zaspao. Odlučujem da se samo pokrijem vrećom i tako se i ja uspavljujem.

Oko 2:30h budi nas alarm na telefonu. Mjesečina je toliko jaka da sve oko nas izgleda kao da je dan. Ležimo još malo, dok se na gorioniku zagrijava voda za ovsenu kašu i kafu. Zbijamo garderobu, vreće i hranu u ruksake. I taman kada smo oko 4:00 krenuli da podižemo ruksake na leđa, čujemo glasove koji dopiru odozdo. Po govoru zaključujemo da su španski alpinisti. U tom trenutku osjetili smo dodatno samopouzdanje.

Samo još da penju isti smjer koji smo mi namjerili… Pozdravljamo se, a ubrzo slijedi obostrano pitanje: Kojom rutom penjemo?

Odgovaramo gotovo istovremeno: Cassin rutom! Na obostrano zadovoljstvo.

Prepuštamo im vođstvo, zahvaljujući njima, lakše ćemo se orijentisati u smjeru.

Do stijene imamo još oko 250 metara visinske razlike, do mjesta na kojem se račvaju smjerovi. Desno grebenom ide lakša grebenska ruta, dok se lijevo i naniže odvaja Cassin ruta. Na toj račvi se navezujemo užadima.

Po mraku otpenjavamo jedan dio, a zatim na jednom mjestu izvodimo abzajl do rampe koja vodi pod sam smjer.

Penjemo jednu lakšu dužinu, a ubrzo počinje teža šestica.

Ispod nas je glečer. Iz njega dopire leden vazduh u svitanje, upravo onda kada je najhladnije.

Prvi žlijeb, dug oko 50 metara, predstavlja jutarnji test.

Temperatura vazduha je oko sedam stepeni, pri toj temperarmturi prsti na rukama zebu.

Sa lakoćom savladavamo tu šesticu, koja odgovara našem kriterijumu ocjenjivanja.

Ubrzo sustižemo Špance, koji penju u dvije naveze, jednu dvojnu i jednu trojnu.

Ne želimo da ih prestignemo. Lakše nam je kada su oni ispred nas i pokazuju pravac kretanja. A i da oćemo da ih preteknemo, u ovako eksponiranoj stijeni za to nema prostora.

Deša vodi fantastično navezu: spretno, sigurno i prilično brzo.

U situacijama kada bi se približio Špancima, a na eksponiranom sidrištu nije bilo dovoljno prostora, čekao bi na međusidrištu da oni napreduju dalje.

Na prvoj dužini ocijenjenoj sa 6+ počinjem da shvatam kakvi su alpinistički vukovi bili ljudi koji su prvi popeli ovaj smjer.

Ta prva 6+ dužina, iznad potpuno otvorene stijene, sa veoma malo hvatova i prolaskom kroz previsne zajede, po našem kriterijumu komotno bi mogla biti i sedmica.

Prolazimo prvih pet dužina, gledam skicu. Aha… ima još samo šesnaest. Tješim se, biće i lakših dužina.

Kasnije tokom dana shvatiću da ih gotovo i nije bilo. Sve konstantno teško.

Sa Špancima Deša ima odličnu saradnju. Pričaju gotovo non-stop, smiju se, zabavljaju…

Ja, pošto slabije govorim engleski, mogu samo ponešto da dobacim. Često pravimo pauze dok oni napreduju ispred nas.

Očigledno je da bismo prije završili smjer kada bismo penjali ispred njih.

A čekanje ima svoju cijenu – Zebemo.

Polovinom smjera stijena se iz sjeveroistočne orijentacije okreće prema sjevernoj. Tada nas nakratko obasjaju sunčevi zraci. Sasvim dovoljno da se malo ugrijemo. Ubrzo ponovo ulazimo u hladovinu sjeverne stijene.

Druga polovina smjera donosi još teže dužine. Dobro smo pripremljeni zahvaljujući našim Prokletijama, koje po eksponiranosti stijene podsjećaju na Alpe, iako su smjerovi kod nas uglavnom kraći. Shvatam koliko je lakše penjati hrapavi granit u odnosu na naše glatke krečnjačke stijene. Na granitu penjačice mnogo bolje drže. I frendovi su pouzdaniji u pukotinama granita, za razliku od glatkih krečnjačkih stijena.

A dodatni problem predstavlja teret ruksaka, koji su i teški i kabasti, ali smo se na to već navikli. Tokom penjanja ovako zahtjevnog smjera na sebi imamo po 15 kilograma.

Moral je na visokom nivou, vjerujemo da ćemo izaći na vrh.

Ranije smo gledali snimke alpinista koji su penjali ovaj smjer. Govorili smo sebi:

“Samo da dođemo do posljednjih pet dužina. One idu kroz kamin. To je lakši dio. Tada će biti lakše.”

Snimci iz nekih uglova potpuno “obore” perspektivu, pa kamin izgleda kao da je povijen. U stvarnosti je vertikalan. I upravo taj kamin nam je svima uzeo najviše energije.

Posljednje dvije dužine, ocijenjene sa 4+, izlazimo nakon više od jedanaest sati penjanja na greben, potpuno ravnodušan. Nema nekog posebnog ushićenja.

Još uvijek imamo oko sat vremena dnevne svjetlosti. Vrh se ne vidi, od nazubljenog grebena kojeg trebamo preći, ocijenjen sa 3+.

Ne želimo da pratimo Špance tim dijelom. Deša ih zaobilazi. Prelazi eksponiranim grebenom postavljajući samo međuosiguranja, bez pravljenja sidrišta, i tako prilično brzo napredujemo prema vrhu.

Tek na vrhu osjećamo ono što smo tokom cijelog dana potiskivali, blago ushićenjenje i radost.

Poslije jedanaest sati penjanja kroz hladnu, strmu i eksponiranu granitnu stijenu, i sat vremena po grebenu, konačno smo gore.

Već se smrklo. Na vrh pristižu i Španci. Praviamo nekoliko fotografija, a zatim nastavljamo dalje grebenom, tražeći ima li na vrhu makar toliko prostora da možemo postaviti dvije podloge za spavanje.

Španci odlaze u malo sklonište koje su Italijani postavili za potrebe alpinista u slučaju pogoršanja vremenskih prilika, ali i za one koji kasno stignu na vrh pa im zatreba utočište.

Sklonište ima pet ležajeva, taman za nas petoricu.

Nama nije potrebno. Imamo tople vreće, folije i podloge. A meni je mnogo draže spavati pod otvorenim nebom, pogotovo na ovakvom mjestu, na 3308 metara, na šiljatom vrhu Piz Badile.

To je ono što najviše volim u planini: spavati na samom vrhu.

Često smo to radili na vrhovima Durmitora i Prokletija, još dok smo počinjali da se družimo s planinom. Ti trenuci su mi ostali duboko urezani i svaki put kada ponovo zanoćim na nekom vrhu, imam osjećaj da se vraćam nečemu iskonskom.

Na vrhu Piz Badile ima vrlo malo ravnog prostora pogodnog za bivak. Podloge postavljamo na jednom malom ravnom dijelu stijene, odmah pored skloništa.

Ostao nam je još litar vode.

Kuvamo čaj i spremamo se za spavanje.

U udobnim, toplim vrećama, čak i na toj visini osjećam prijatnu toplotu. Temperatura vazduha je nekoliko stepeni iznad nule. Udišem čist planinski vazduh, malo razrijeđen, i lako tonem u san.

Poslije nekoliko sati budim se prilikom okretanja na ne baš udobnoj podlozi. Otvaram oči, preda mnom, pun mjesec.

Sija toliko jako da se sve oko mene vidi gotovo kao po danu. Čini mi se tako nisko da bih mogao pružiti ruku i dohvatiti ga. Prolazi mi kroz glavu misao da ne preplanem u licu od njegovog „grijanja“.

Ne želeći da potpuno razbijem san razgledanjem prizora koji se ukazao usred noći, ponovo zatvaram oči.

Ostaviću svitanju da mi pokaže svoj spektakl.

Dovoljno naspavan, budim se pred svitanje. Želim da upijem svaki trenutak buđenja novog dana na ovoj visini, ispunjen zadovoljstvom zbog uspješnog prethodnog dana — zbog još jednog uspona na grandioznu alpsku stijenu.

Obuzima me osjećaj istinske sreće i dubokog unutrašnjeg zadovoljstva, baš zato što sve ovo doživljavam sa svojim sinom, koji još spava tik pored mene.

Nestrpljivo čekam da se probudi.

Na horizontu se pojavljuje zlatna svjetlost, iza planinskih masiva Alpa. Ispod nas, u kotlinama, stvorila se izmaglica koja izgleda kao ogromna vodena površina. Nema ni najmanjeg strujanja vazduha. Sve djeluje potpuno mirno. Kao zamrznuta slika.

A onda ta slika polako počinje da dobija sve više svjetlosti. Sunce se približava horizontu, a boje postaju sve intenzivnije.

Vrijeme je da skuvam kafu.

Okrećem vreću i zauzimam poluležeći položaj, oslonjen na stijenu. Navlačim rukavice da mi ruke ne zebu dok držim šolju sa kafom i prepuštam se čarima jutarnje meditacije.

Gledam spektakularan izlazak sunca.

Ovaj trenutak je nezaboravan.

U meni se budi osjećaj da se upravo tada istinski živi život. Da je ovo stvarnost, da nije film, knjiga, nije priča koju će neko drugi ispričati – Ovo se zaista događa, sada, ovog trenutka!

Ljepota i jedinstvenost življenja. Osjećaj potpune, bezgranične slobode.

Budi se i Dejan, zadovoljan i naspavan. Gledamo jedan drugog i počinjemo da analiziramo jučerašnje penjanje, sve izazove koje smo prošli i savladali.

A pred nama je novi dan. Još jedan dan u planini.

Sunce sve jače sija i samim tim nas dovoljno zagrijava da možemo poslije kafe i nekog laganog doručka početi pripremanje opreme za silazak niz južnu stranu, koja je prvih 300 metara visine, vertikalna granitna stijena, i savladava se abzejlom na 6 tačaka(sidrišta).

Ustali su i španci, raspoloženje je primjetno kod svih nas.

Ovog puta nas dvojica ćemo prvi krenuti. Vođeni iskustvom prelaska grebena od juče.

U 8:00h krećemo nekom vidljivom strmom stazom da otpenjavamo do prvog sidrišta za abzejl.

Sidrišta su, kako su nam rekli španci, na rastojanju od 50-60 metara. Što nama predstavlja problem sobzirom da imamo dva užeta po 45 metara.

Vođeni silnim iskustvom tokom penjanja prvenstvenih smjerova zimi i ljeti na Prokletijama, ovaj dio silaska sa vrha, ne bi trebao da nam bude problem. A imamo i dosta opreme za samoosiguravanje pa ćemo u nedostatku sidrišta, napraviti isto.

Španci su krenuli odmah nekoliko minuta poslije nas.

Prvu polovinu stijene dosta brzo savladavamo. Logičnim slijedom, kako bi i mi na najbezbjednije mjesto izbušili stijenu za ankere. Vodimo se time i lako uočavamo sidrišta. Đe nam zahvali malo užeta, otpenjemo toliko.

E već u drugoj polovini stijene, nazire se previsna stijena niz koju ne smijemo krenuti sa kraćim užadima da ne ostanemo da visimo u previsnoj stijeni.

Spuštam se do ruba ambisa niz uže, oslonjen nogama na stijenu, da uočim sledeće sidrište. Ne vidim ga.. Osmatram desno i uočavam da bi otpenjavanjem mogli doći do sidrišta u vidu nekoliko gurtni prebačenih preko šiljka stijene, koje su koristili isto oni alpinisti koji nijesu imali dupla užad po 60 metara dužine.

Sa tog sidrišta ukazuju se još dva slična njemu, na nekim ima i zakucanih starih klinova, koji izgledaju pouzdano.

Za sat i nešto već smo pod stijenom. Odatle manje strmim terenom gledamo što prije da se udaljimo da nam ne pane neki kamen niz vertikalu.

Španci su tek na prvoj trećini. Očigledno traže sidrišta. Mada je njima lakše, jer imaju dva užeta po 60 metara dužine.

Tokom koračanja blažim terenom prema domu, nalazimo izvore pitke vode, koja nas okrepljuje, jer smo tokom noći bili blago dehidrirani, i ono malo što smo imali, čuvali smo za jutro..

Sunčevi zraci su toliko jaki da se skidamo u šortseve i majice.

Stižemo kod doma Lugi Gianetti na 2534m. Zatvoren je, kao i svi domovi na Alpima u ovom periodu godine.

Vjerovatno su i italijani na njemu ili na objektu do, ostavili neki otvoreni kutak kao sklonište tokom zime.

Dok sjedimo ispred doma da se osvježimo hranom i vodom, primjećujemo da su španci još u stijeni, neđe na pola. To je već skoro tri ipo sata u spuštanju. Žao mi je kako ne možemo stupiti sa njima u kontakt da im objasnimo u kojem pravcu su sidrišta.

Nastavljamo dalje blagom strminom spuštanje niz veliko prostranstvo prekriveno travnatim površinama, koje je ispresijecano oblim horizontalnim stijenama. A duž markirane staze prepliću se manji potoci.

Vode ima u izobilju sve do civilizacije.

Od katuna na 1900m pa na niže, italijani su za potrebe izvođenja stoke na tim pašnjacima, popločali stazu granitnim pločama, koje su od atmosverskih uticaja, toka vode, gaženjem kopita, ploče su se iskrivile pod raznim uglovima, te stoga vodimo računa kako oslanjamo stopala tokm spuštanja tim nazovi stepenicama, što nas dodatno troši.

Mislio sam da je neko naseljeno mjesto bliže, na visočijoj nadmorskoj visini, ali na moje razočarenje, tek je na 800 metara nadmorske visine.

Pretpostavio sam prethodne noći dok sam ležao na vrhu i posmatrao predio isod vrha u pravcu u kojem treba da se spuštimo – nijesam primjetio ni jednu svijetlo koje bi ukazivalo da se u tom usjeku nalazi neko naselje.

Da mi nije umora i ruksaka koji mi po malo žulja ramena, možda bih i uživao u prirodi koja me okružuje.

Na 1200 metara nadmorske visine dolazimo u malo ravniji usjek-manju dolinu, tačnije, to je Nacionalni park, koji svojom prašumom i odaje takav utisak.

Primjećujem da se svuda nalaze saobraćajni znakovi da je zabranjeno parkiranje, i da se do ovog mjesta od San Martina samo može doći pješke planinarskom stazom ili predviđenim busom. Malo pretjeruju sa tim zabranama, ali dobro, možda ima neki smisao.

Odatle, još “kasanja” nam predstoji do San Martina, malog gradića uvučenog ispod tri obližnja eksponirana vrha.

U toj kotlini Deša ima signala na telefonu. Javlja Mariji da krene autom iz Chiavene do San Martina po nas. Udaljenost je 50km, ali je mali problem što je saobraćajna od auta kod mene u novčaniku.

Preuzimamo taj rizik na sebe ako je zaustavi saobraćajna policija.

Dalje se spuštamo asfaltnim putem, ne želimo da idemo planinarskom stazom, jer njime ne moramo da se opterećujemo kako ćemo stopala oslanjati na podlogu.

Poslije 6 sati spuštanja i 2400 metara visinske razlike, stižemo u mali gradić San Martino.

U prvi bife koji nam je naišao, a to je i sami centar gradića, sijedamo u bašti lokala i naručujemo osvježenje.

Poslije sat vremena primjećujemo glavnom cestom poznato auto, to je Marija za volanom.

U slučaju da smo morali busom da se vratimo, čekali bi 3 sata, i još bi morali da presijedamo.

Ovako, Marija je odradila idealan logistički posao i skupa se odvezli u Chiavenu đe nam predstoji odmor, uživanje i hedinizam. Koji još više cijenimo poslije ovakvog izazova, kao i život!

Rajko