Već nekoliko godina, ljeti, glavno dešavanje i u našoj porodici, a i u našem klubu je Dječiji tabor – svojevrsni vikend događaj, koji organizujemo na planini Maganik, kako bismo djeci prenijeli malo naše ljubavi prema prirodi i prema planinarenju. Ideja je nastala kada je u našem planinarskom klubu, “Visokogorci Crne Gore”, rečeno da svako treba da ima jednu planinarsku akciju u svojoj organizaciji. Ja, kao majka sitne djece, koja doprinos klubu trenutno ne mogu dati na velikim visinama i daljinama, uviđam da imamo odličnu podlogu da planinu približimo najmladđima. Na Maganiku, na lokalitetu Đatlo već nekoliko godina gradimo planinarski dom koji je već ugostio velik broj odraslih, vrsnih planinara, i odlično je mjesto za ovaj događaj.
Sama sam prirodu spoznala kao odrasla i dalje se nisam u potpunosti “srodila” sa svim detaljima dok vidim da je djeci upoznavanje sa prirodom laganije, i svi zakoni prirode su im prijemčiviji. “Upoznaj prirodu da bi je voljelo” i “Priroda te zove u avanture nove”, su naslovnice naših pozivnica i naših izvještaja nakon svakog uspješnog okupljanja. Samim tim što je naš planinarski dom na vrlo nepristupačnom mjestu, avantura počinje u trenutku ostavljanja auta na kraju asfalta i prepakivanjem u terenska vozila. Ovo je i mjesto upoznavanja i susretanja učesnika – često su to djeca koja sad već rastu uz obilježavanje datuma u kalendaru za Dečiji tabor. Naravno, uvijek bude i novih drugara, što je meni posebno uzbuđenje. Telefoni su spakovani na dno ranca, jer na našem čarobnom mjestu nema telefonakog signala. Zanimljivo, ali niko ne “krizira” zbog toga.
Sam koncept ovog događaja podrazumijeva da djeca dolaze sa roditeljima, ili nekim ko ih dovodi, da to bude jedan vikend u kojem će se upravo porodice povezati na jedan drugačiji način. Često su se kupovali šatori i oprema i često su se baš ovde dešavala prva kampovanja i prva spavanja u šatoru. Ali se isto tako dešava da neko ko je već bio, pored svog djeteta sljedeće godine povede još neko dijete iz porodice ili komšiluka.
Djeca koja spavaju u domu uglavnom se raduju tome da se ušuškaju pored nekog od drugara da uveče mogu da šapuću još malo pred spavanje a ujutro na tajni znak prvi da se iskradu napolje i nastave, ili počnu igru.
Sam planinarski dio ove godine podrazumijevao je šetnju na Međeđi vrh, gdje su išla malo starija djeca, i šetnju do katuna Poljana koja je prilagođena mlađima. I jednima i drugima motiv za šetnju prvobitno budu priganice koje su najavljene da nas čekaju na katunu, ali se iskustvo dopuni čarobnim pogledima, savladanim naporima i novim saznanjima. Naša drugarica Marija iz CZIP-a koja proučava medvjede djeci je na svakoj pauzi držala mini predavanje na temu ovih životinja, kojima su šume Maganika prirodno i omiljeno stanište. Učili smo kako da primijetimo tragove i eventualno prisustvo raznih životinja, ali i kako da ih volimo i kako da ih se ne bojimo. Djeca su vidjela kako se postavljaju kamere – zamke koje služe za proučavanje životinja.
Beba od jedne godine u planinarskom rancu mami na leđima i baka od sedamdesetak godina koja pomjera svoje granice da bi vidjela radost i sreću svojih unuka pa i sama na neki način uživala – samo su neki od učesnika. Lijepo je vidjeti dječaka od tri godine koji hoda stazama kojima su baš njegovi preci izvodili stoku na katune. Ovo je bila prilika i za to – da poneko zaviri u svoje staro “ognjište”, i da vidi kakav je život danas na katunima. Usmena predanja često nisu dovoljno intenzivna ni živopisna, a djeci je značajno da znaju da i danas postoji život teži i drugačiji od života u gradovima, jer ne tako davno mnogi naši preci su živjeli ovako i ovde.
Predjeli preko 2000 mnv kojima se ide do Međeđeg vrha su posebna dimenzija i svakom desetogodišnjaku nevjerovatno iskustvo. Poslije ture, svako dijete se osjeća umorno ali i ponosno i zadovoljno. Pobijedilo je sebe, svoje umore, svoje komfore, svoje strahove. Vjerujem da se opustilo, ispričalo sa drugarima, i zamislilo nad predjelima. Ima nešto čarobno i moćno u tome.
Po povratku u kamp nastavlja se partija fudbala koja je možda još ujutro započeta, i dokaz je toga koliko se djeca brzo odmore i regenerišu. I koliko puno imaju energije. Dio mlađih djevojčica pjeva i smišlja koreografiju za svima omiljene trenutne muzičke hitove. Ne ispred You tuba, nego na drvenim daskama u šumi pred roditeljima i vršnjacima. Pored toga, imali smo i radionicu o medvjedima, gdje smo još jednom obnovili i nacrtali ono što smo čuli. Svako je mogao da bira šta mu se radi.
Naša djeca su u gradovima na telefonima samo kada nemaju šta zanimljivije da rade – zaključujemo mi roditelji dok ih posmatramo.
Veče je vrijeme za logorsku vatru i spremanje večere – svako dijete sprema svoju večeru, zvuči pomalo nemoguće? Kada mi odrasli sve dobro pripremimo na djeci je da se uključe i ispeku svoje prve kobasice u žaru logorske vatre. U savršenom redu, svako sa svojim štapom u ruci čeka svoju kobasicu i postavlja je na prvo sljedeće slobodno mesto u metalnom koritu u kome je žar. Osmišljavajući ovaj događaj i mi postajemo kreativniji i praktičniji. Sve je bezbjedno, lijepo i zabavno. Vatra nam je prijatelj – grije nas kad nam je hladno, nahrani nas kada smo gladni. Opasnost je ako je ne poznajemo ili ako smo bahati. Ali bez vatre nema života, i sad imamo priliku da je zapalimo, da skupimo drva, da joj se približimo, upoznamo je i da je održavamo. Opušta nas i okuplja kao u stara vremena porodice oko ognjišta. I mi postajemo planinske porodice, ti dobri ljudi koji su opušteni i ujedinjeni oko sreće svoje djece, odvojeni barem na kratko od gradova, užurbanih života i briga. Bez stresa, vijesti, telefona, bez puberteta i menopauza. Sve se ovde nekako lijepo poravna.
Drugi, tj treći dan je rezervisan za penjanje na stijenu. jopet stoje u redu i slušaju kako odrasli objašnjavaju i iskusnija starija deca pokazuju osnove alpinizma. Svako je dijete dobilo priliku da stavi kacigu na glavu, pojas oko struka i obezbijeđjeno užetom da se popne da obližnju nižu stijenu i spusti na određeni “alpinistički” način, što je onome ko uspije posebno zabavno. Primjećujem za ovih par dana da djeca pokazuju različita interesovanja i talente, neko iznenadi i zablista na stijeni a prije toga se stidjelo u nekoj drugoj aktivnosti. Koliko je to sve važno i dobro za njihovo iskustvo i samopouzdanje!
Naša djeca su u gradovima na telefonima samo kada nemaju šta zanimljivije da rade
Kako se bliži kraj druženja, svi se zajedno pakujemo, sklapaju se šatori, čisti se dom, nosi se smeće – važno je imati i obaveze, svima su zanimljive kada odstupaju od onih rutinskih, kućnih. Lijepo je znati i da je nekome ovo uobičajeni ritam, da svaki vikend živi ovako, da se to može, da je to način da se uravnoteži život u gradu. Nije lako, naravno, ali je lijepo. Nije nužno da sve bude lako, ali je nužno da bogatimo svoj život i iskustvo.
Na rastanku, ostala sam pod utiskom koliko su djeca divna – radoznala, pristojna, opuštena, koliko lako stupaju u međusobne interakcije, koliko je lijepo vidjeti da stariji pomažu mlađima, da se igraju zajedno jurke “na krkače” ili žmurke. Da sami smišljaju igre, da poštuju pravila i da se pri tom zabavljaju. Priroda je lijepa i treba da u njoj boravimo i da je upoznajemo. “Opasnosti” koje prijete, bilo da je to krpelj ili medvjed (namjerno metaforički navodim dvije krajnosti), u praksi su toliko rijetke da ne smijemo da dozvolimo da zbog njih ne silazimo sa asfalta. Opasnosti koje vrebaju na asfaltu mogu biti mnogo upornije i opasnije. U prirodi mjesta ima i za čovjeka, i sa svakim odlaskom u šumu, livadu, rijeku, planinu, postajemo bogatiji, pametniji i opušteniji.
Voljela bih da ovo naše iskustvo i ovi redovi pronađu put do makar jednog novog pustolovnog roditelja, koji je na pola puta da zakorači, ali mu uvijek fali malo vjetra u leđa ili pružena ruka podrške i logistike.
Autorka: Marija Đajić
Visokogorci Crne Gore
